Piše: Milka Šćepanović
Hiljade roditelja u Crnoj Gori, koji se zajedno s najdražima bore s autizmom, život provode u strahu - a, kako stvari stoje, jednom kada roditelja ne bude, njihovu djecu čeka veoma loša sudbina. U Crnoj Gori zasad nema šanse da dijete bude smješteno u nekom od stacionara specijalizovanih za rad sa osobama oboljelim od autizma. Roditelji djece sa intelektualnim smetnjama nadaju se da će u Crnoj Gori, kako je i obećano, otvoriti Centar za autizam. Čekamo, ali i očekujemo da to bude institucija gdje ćemo imati i Dnevni centar, i senzornu sobu, i sva potrebna didaktička sredstava koja su našoj djeci potrebna. Dok čekamo da se ostvari sve obećano, i dalje pričamo o problemima.
Agresija, genijalnost, život u ,,nekom drugom svijetu” - neke su od prvih asocijacija kada se pomene poremećaj - autizam. S obzirom na to da je u u našoj zemlji i te kako prisutna diskriminacija, surovost ljudi, odmah se pomisli da su to djeca koja ne komuniciraju, ali ,,rješavaju najteže zadatke na svijetu”, ili da su osobe agresivne prema sebi ili prema drugima i kojih se treba kloniti.
Međutim, čitajući mnogo o ovom problemu, donijela sam laički zaključak da je autizam i dalje potpuna enigma za medicinare. Još nije poznato šta dovodi do takvog ,,stanja” djeteta i nijedna teorija još nema jasne dokaze na kojima bi se temeljila: da li je autizam razvojni poremećaj, da li je stanje, ili bolest? Da li je genetski prenosiv, ili metabolički problem? Da li nastaje u samoj trudnoći ili ga izaziva vakcina? Roditelji žele da konačno, jednom i zauvijek, dobiju odgovor na sva ova pitanja. Dok se pitanja ne dobiju, roditelje kažnjavaju za nevakcinisanje djece, a pritom im i ne objasne zašto je njihovo dijete ,,s problemom”. Žalosno je što u Crnoj Gori nemamo čak ni statistiku, a kamoli barem približno preciznu evidenciju o broju osoba sa autizmom.
Moram istaći da precizni podaci o broju osoba u Crnoj Gori koji boluju od autizma ne postoji zato što ne postoji jedinstvena baza podataka koja bi povezivala sve, prije svega referentne zdravstvene ustanove za dijagnostiku autizma. Da bismo sve ovo imali, moramo imati Centar za autizam koji bi, pored svega pomenutog, morao da posjeduje ranu dijagnostiku.
Moram napomenuti da bi ovim pitanjem prvenstveno moralo da se bavi Ministarstvo zdravlja u saradnji sa Ministarstvom rada i socijalnog staranja, čijem bi radu doprinijele nevladine organizacije koje su spremne da sarađuju da bi se osobama s autizmom obezbijedio lagodan život u matičnoj državi.
Da li smo se ikad zapitali šta ukoliko dođe do smrti roditelja? Gdje će naša djeca koja boluju od autizma? Ko će brinuti o njima? Koja institucija? Koji centar?
U zemljama regiona, konkretno u Srbiji, postoji stacionar za trajni smještaj osoba sa autizmom i nalazi se u Beogradu, u opštini Zemun. Imala sam priliku da se uvjerim u uslove u kojima rade i to nije nešto što Crna Gora ne može da isprati. Smatram da Crna Gora možda ima i više sposobnosti da osmisli čak i bolji stacionar (iako je stacionar u Beogradu perfektan).
Moramo biti svjesni činjenice da ukoliko dođe do smrti roditelja, ne možemo očekivati da se najbliži srodnici obavežu da našu djecu izdržavaju ili brinu o njima. Hvala onima koji bi to prihvatili, ali moramo biti realni. Djeca i mladi sa autizmom ne mogu biti smješteni u dom za nezbrinutu djecu, to nije institucija koja treba i može prihvatiti djecu s razvojnim ili bilo kojim smetnjama - to je dom za nezbrinutu djecu bez roditeljskog staranja.
Generalni stav iz oblasti dječjih i ljudskih prava je da osobu sa autizmom ne treba izmještati iz okruženja na koje je navikla. Autizam je, to znaju oni koji se bore s tim, daleko zahtjevniji od svih ostalih oblika teškoća u intelektualnom razvoju i podrazumijeva i zahtijeva rehabilitacioni proces.
Dajem sebi za pravo da se pozovem i na iskustvo razvijenih zemalja kao što su Velika Britanija, Njemačka i Švedska. Praksa kojim se vode u tim zemljama je da se osobe sa autizmom ne smještaju u stacionare tek kada to postane neminovnost, jer se to smatra kršenjem svih prava osoba sa autizmom, ali i samih porodica.
U ovim zemljama, čime bi trebalo da se vodi i Crna Gora, rad sa osobama s autizmom se vodi postepeno, uz niz servisa podrške, sve dok se osoba sa razvojnim poremećajem ne ,,navikne” da biološku porodicu zamijeni institucijom koja prihvata osobe sa ovim poremećajem. Osobe kojima je dijagnostifikovan autizam prije svega moraju da se socijalizuju, a sve ostalo dolazi nakon toga.
Ne prestajemo da se nadamo. Ponekad osjećam kao da sam ne talac invaliditeta mog djeteta i ostale djece čiji se roditelji podjednako bore, već talac sistema. Nas nekoliko hiljada stojimo u sjenci, u samici iz koje se ne čuje naš glas. Živimo s istim strahovima iz dana u dan, iscrpljeni od stalne borbe koja nas prati svakodnevno. S problemom zvani ,,autizam” može se živjeti ukoliko postoji podrška, ali je mi nemamo budući kako se i kojom brzinom stvari rješavaju u našoj državi.
Bez obzira na to koji invaliditet ima dijete, a konkretno govorim o autizmu, postoji bojazan za budućnost naše djece. Za podršku roditeljima da bolje ,,gaze” kroz problem potrebna je ,,samo” pomoć institucija sistema.
(Autorka je direktorica
NVO ,, Naše sunce’’)